Čin 4.

Novo Ljeto

Izišli iz crkve, sjede uz oganj, pa se nešto Iguman zamislio.

Vladika Danilo

Nešto si se zamislio, đedo!
Ali ti se drijemat počelo?

Iguman Stefan

Ne drijema nego nešto mislim,
pa se čudim za novu godinu
što je danas ošćela ljudima.
Rašta nije s početkom proljeća,
kad se sunce sa juga povrati
i kad počnu dnevi napredovat,
kad se zemlja obuče u zelenju
i stvar svaka kad na njoj dobije
novi život i vid sasvim novi?

Vladika Danilo

Sve jednako tada ali danas;
vrijeme će svojim tokom hodit,
a ovo su stari uredili.

Iguman Stefan

Ko je da je, nije ugodio.

Ulazi jedno momče k njima, celiva Vladiku u ruku, pa Igumna Stefana.

Vladika Danilo

Što je, momče? Otkuda si sada?
E da ćeš ni što dobro pričati?

Momče

Ja sam ulak, od Rijeke sada;
Serdar Janko posla me do tebe,
da ti pričam što je kod nas bilo.

Vladika Danilo

Pričaj, sinko, što najbrže možeš.

Momče

Kako čusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogiboše Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momčeta riječkim Turcima.
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!
Turci momčad kod sebe primami
i oboje na obod objesi.
U to serdar poklič niz nahiju!
Svak potrči k riječkomu gradu,
al' zaludu - svi utekli Turci
u lađama put bijela Skadra;
samo Bogdan što je pohitao
te ubio riječkog Kadiju.
Šćaše doći serdar s glavarima
da ti priča sve kako je bilo,
no nemaše kada ostaviti:
razuraju grada Obodnika
i sve Turske kule i džamiju
da nas pazar ne smrdi nekršću.

Preklanja se ulak, celiva opet Vladiku u ruku, meće mu knjigu na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove đače da pročita onu knjigu, da je čuje i Iguman Stefan. Đače uzima knjigu.

Đače (čita)

Knez Nikola i svi Dupiljani
pozdravljamo našega Vladiku!
Pišemo ti što je kod nas bilo.
Kako čusmo što bi na Cetinju,
poklasmo se s našijem Turcima.
Dan i noć je poklanje trajalo:
bješe puna Crmnica Turakah,
desečara, age izjelice.
Malo ko nam u pomoći dođe;
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj poginusmo.
Nestalo je groblja oko crkve,
po šestinu u jedan kopamo.
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.

Vladika Danilo plače a Iguman se Stefan smije.

Vladika Danilo

Ti, igumne, ne razumje pismo,
a bi i ti na njem proplakao:
po šestinu ujedno kopaju!

Iguman Stefan

Razumijeh ga, al' plakat ne mogu.
Da umijem plakat od radosti,
bih plakao slađe nego igda,
Al kod mene, kada poje duša,
suze mi se smrznu od radosti.

Bije neko u vrata od kujine, da ih slomi; misle da je lud.

Iguman Stefan

Pomoz Bože i Mali božiću!
Kad je radost sa svakoje strane,
nek uljeze i ta' ludi k nama
da nam kuću napuni smijeha!

Otvaraju đaci vrata, kad evo Vuk Mandušić. Namrčio se i crni mu brci pali na izlomljene toke. Džeferdar prebijen nosi u ruke, i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni "pomoz Bog". Začude se kad ga onakvoga vide.

Vladika Danilo

Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!
Viđu da si s krvave poljane,
gazio si negđe vatru živu
i Bog znade, do tebe samoga,
je li iko tu živ pretekao;
jer bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki džeferdari
te s' od vitke žice sakovani.

Vuk Mandušić (mrko priča)

Na Šćepandan dođe mi odiva,
iz Štitarah ljetos povedena,
i kaza mi: Evo haračlije
u Štitare da kupe harače!
te ja skupi pedeset momčadi
i zapadni s njima pod Štitare
da posiječem Turke izjelice.
Puču puške Lješanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harače,
pa na raju stravu udaraju.
kad boj čujem u Progonoviće,
te ja potec' sa onom družinom.
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta haračlijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu.
Sam se Radun u kulu nagnao
i s njim žena njegova Ljubica;
žena mlada, ama soko sivi,
puni puške svome gospodaru.
Radun gađa s prozora od kule,
sedminu je na obor ubio.
No mu došla bješe pogibija:
Turci bjehu slamu i sijeno
oko b'jele kule nanijeli
pa zažegli sa svakoje strane.
Plam se diga bješe u nebesa
i kulu mu bješe dohvatio.
A on gađa puškom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka,
pripijeva, Draška i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovića i Tomanovića,
a klikuje i žive i mrtve -
vidi strašnu uru pred očima!
Nama živa srca popucaše,
potrčasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojađela kula.
Jošt nam đeko u pomoć priskoči
te od kule poćerasmo Turke;
do Kokotah, više Lješkopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.
I u boju kod bijele kule
olova mi toke izlomiše,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puče turska -
džeferdara držah pred očima -
prestriže ga, ostala mu pusta,
(plače)
po remiku, kada trska bješe!
Više žalim pusta džeferdara
no da mi je ruku okinula!
Ža mi ga je ka jednoga sina,
ža mi ga je ka brata rodnoga,
jere bješe puška mimo puške.
Srećan bješe, a ubojit bješe;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bješe kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pušakah
poznati ga šćaše kada pukne.
Pa sam doša do tebe, vladiko:
na moru je od svašta majstorah,
pa bi l' mogli pušku prekovati!

Vladika Danilo

Mrki Vuče, podigni brkove,
da ti viđu toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika ti toke izlomiše!
Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!

Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar.

✤✤✤