Čin 1.

Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu

Gluho doba noći, svak spava.

Vladika Danilo (sâm sobom)

Viđi vraga su sedam binjišah[1],
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom[2]!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
kâ skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega[3],
aravijsko[4] more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana[5],
darova mu lunu[6] ka jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana[7]!
Vizantija[8] sada nije drugo
no prćija[9] mlade Teodore[10];
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog[11] poziva Murata[12]
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Branković[13] s Gertukom[14].
Muhamede[15], to je za Gertuku!
Sjem Azije, đe im je gnjijezdo,
vražje pleme pozoba narode -
dan i narod, kako ćuku tica[16]:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki nešto, ne ostade ništa;
strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilića,
al' umrije tužnim izgnanikom. -
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi...
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
„Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi...”
Pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije? -
Kad današnju premislim vijeću,
raspale me užasa plamovi:
isklati se braća među sobom,
a krvnici, jaki i opaki -
zatrijeće sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Čas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoše,
da ne varam narodnje nadanje.

Vuk Mićunović leži blizu vladike; pritajio se kao da spava, ali sve čuje divno.

Vuk Mićunović

Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
i topiš se u srpske nesreće?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kušaju,
silu mišce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmašaju
i sječenjem u opkladu plećah;
da slušaju božju leturđiju[*]
i da vode kolo oko crkve -
da viteštvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima!
Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a žene nariču;
nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana[*] glava:
vidiš ove pet stotin momčadi,
koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe vidijesmo?
Viđaše li kako strijeljaju,
ka se grada vješto izigraše,
kako hitro grabljahu kapice?
Tek što vučad za majkom pomile,
igrajuć se strašne zube svoje
već umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne može više mirovati,
nego svoje razmeće gnijezdo,
grabeć slamku jednu i po jednu
s njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momčadi ove te su ovđe
šest putah je jošt ovliko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule[*] ocrniti;
borbi našoj kraja biti neće
do istrage[*] turske ali naše...
Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se naše zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!

Iznijeli su krste s Lovćena navrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli. Gađaju puškama i broje kolika puta koja odjekne.

Serdar[*] Janko Đurašković

Čudne puške, valja mušku glavu!
Svaka naša šest putah odjekne,
a džeferdar[*] Tomanović-Vuka
devet putah jednako se čuje.

Serdar Radonja

Vidite li čudo, Crnogorci!
Prisuka sam pedeset godinah,
na Lovćen sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vršinu:
sto putah sam gledao oblake
đe iz mora dođu na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strašnijeh gromovah;
sto putah sam ovđena sjedio
i grija se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gleda, sluša đeno cijepaju;
gleda jekom grada stravičnoga
đe s' poda mnom jalove oblaci,
al' ovoga čuda jošt ne viđeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije[*] upravo do mora,
koliko je naše Gore Crne,
sve je oblak pritiska jednako,
svud se čuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije.
I dosta je dobro primarilo
ka je ovo brdo vazda hladno.

Obrad

Viđeste li čudo i znamenje
ka se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Koma k Lovćenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja živa napraviše.
Oh, divan li bješe pogledati!
U svijet ga jošt nije takvoga
ni ko čuo niti ko vidio.
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!

Vuk Raslapčević

Na što mjeriš džeferdarom, Draško?

Vojvoda Draško

Hoćah ubit jednu kukavicu,
a ža mi je fišek[*] oštetiti.

Vuk Raslapčević

Nemoj Draško, tako ti života!
Ne valja se biti kukavica...
Ali ne znaš, rđa te ne bila,
da su one šćeri Lazareve?

Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.

Serdar Vukota

Što grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego đeca!

Vukota Mrvaljević

Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.

Svi iz grla poviču:

Puštite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.

Pustiše jarebice, i vratiše se s krstima otkuda su ih i digli.

Fusnote:

[1]: binjiš (tur. biniş), građanski veliki ogrtač od crvene čohe bez ukrasa, nosila ga je poglavito turska konjica, ali i Srbi.
Nazad na stih ꜛ

[2]: Koran ili Kuran (arap. قرآن — Kur’an, od arap. قرأ — kara’a — „čitati“, „kazivati“), sveta knjiga islama koja sadrži „Božije reči upućene Muhamedu“. Kyran proishodi iz Muhamedovih propovedi i sama reč znači „propoved“. Kuran je za muslimane reč Božija koju je Džibril (arhangel Gavrilo) preneo preko izaslanika Muhameda, poslednjeg u nizu biblijskih izaslanika.
Nazad na stih ꜛ

[3]: Bitka kod Poatjea (ponekad: Bitka kod Tura; 10. oktobar 732. godine), bitka u kojoj su franačke snage pod vođstvom majordoma Karla Martela nanele težak poraz mavarskoj vojsci Omejadskog kalifata pod vođstvom emira Abdula Rahmana koji je u bici i poginuo. Tom pobedom je zaustavljen dalji prodor muslimana u Evropu i time sačuvan hrišćanski karakter Evrope.
Nazad na stih ꜛ

[4]: aravijsko, tj. arapsko.
Nazad na stih ꜛ

[5]: Osman I ili Osman Gazi (osmanski tur. عثمان غازى tur. Osman Gazi, Osman Bey, Osman Han, Osman Alp; 1258. — 9. avgust 1326), katkad u arhaičnom prevodu poznat i pod imenom Otoman; vođa osmanskih Turaka, osnivač Osmanske dinastije i novonastalog Osmanskog (Otomanskog) carstva.
Osmanov san:
Osman je održavao bliske veze sa jednim od lokalnih verskih vođa, dervišem Šeikom Edebalijem. Legenda kaže da je u dervišovoj kući usnio sledeći san:
«Osman vide kako se mesec uzdiže iz dervišovih grudi i kako mu se polako približava da bi ušao u njegove grudi. Tada je iz njegovog pupka izniklo drvo sa senkom koja je prekrila ceo svet. Ispod te senke bile su planine sa potocima koji su izvirali iz njihovih podnožja. Neki ljudi su pili vodu iz njih, neki su navodnjavali vrtove, dok su neki napravili vodoskoke. Kada se Osman probudio, ispričao je svoj san dervišu Šeiku Edebaliju, koji mu je na to odgovorio: „Osmane, sine, čestitam ti, jer je Bog dodelio carsku vlast tebi i tvojim potomcima, a moja ćerka Malhun će ti postati žena.“»
(Postoji više verzija i opisa sna, prim. prev.)
Nazad na stih ꜛ

[6]: luna tj. mesec
Nazad na stih ꜛ

[7]: Orkan ili Orhan Gazi, takođe i Orhan Beg, Orhan Han (tur. Orhan Bey ili Orhan Gazi; 5. jul 1281. — 17. mart 1362.), Osmanov sin, drugi vladar (beg) Osmanskog carstva od 1326. do 1362. godine. Više o Orhanu.
Nazad na stih ꜛ

[8]: Vizantija, Vizantijsko carstvo ili Istočno rimsko carstvo, bila je nastavak Rimskog carstva u istočnim provincijama tokom kasne antike i srednjeg veka, kada je prestonica bio Konstantinopolj (današnji Istambul, ranije Vizantion). Više na: Vizantija.
Nazad na stih ꜛ

[9]: prćija, imovina koju udovica unosi u novi brak. Kao što mlada (koja se prvi put udaje) donosi miraz, tako udovica donosi prćiju.
O prćiji se obično govori posprdnim i uvredljivim prizvukom, aludirajući na nezaštićenost udovice, budući da je bez (legalnog) muškarca (muža) da je štiti.
Kaže se „nije to tvoja prćija“, misleći na imovinu kojom svako može da postupa kako mu je volja.
Nazad na stih ꜛ

[10]: Teodora, (grč. Θεοδώρα) treća ćerka vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina koja je bila udata za osmanskog bega Orhana Gazija. Tom udadbom je Jovan Kantakuzin mislio dodatno učvrstiti svoj položaj na prestolu u Carigradu. Na osnovu tog braka, Turci su kasnije zahtevali Carigrad kao Teodorin miraz (prćiju).
Nazad na stih ꜛ

[11]: Paleolog, Njegoš ovde misli na Jovana V Paleologa koji je bio vazal Murata I (osmanskog sultana koji je poginuo u Kosovskom boju 1389.) i koji je tražio Muratovu pomoć u borbi protiv Grka i Srba. Paleolozi su poslednja vladarska dinastija koja je vladala Vizantijom. Svoju vladavinu su započeli oslobađanjem Carigrada 1261. godine, a okončali su je padom Carigrada 1453. godine kada u odbrani grada gine poslednji vizantijski car Konstantin XI Dragaš Paleolog. Više o dinastiji Paleolog.
Nazad na stih ꜛ

[12]: Murat, Murat I, osmanski sultan (rođen 1326., vladao 1359. – 1389.), sin Orhana Gazija. Poginuo 28. juna 1389. (15. juna po starom, Julijanskom kalendaru) u boju na Kosovu. Više o Muratu.
Nazad na stih ꜛ

[13]: Branković, Vuk Branković, srpski velikaš koji je učestvovao u boju na Kosovu (28. juna 1389.). U narodnoj tradiciji zabeležen kao izdajnik, iako istorijske činjenice ne potvrđuju ovo predanje. Više o Vuku Brankoviću.
Nazad na stih ꜛ

[14]: Gertuka, admiral Lukas Notaras (Gertuka), učestvovao u odbrani Carigrada tokom turske opsade; zapovednik severnog lučkog zida kroz koji su Turci uspeli da probiju iskoristivši malu otvorenu kapiju koju je Gertuka, navodno, ostavio otvorenom. Gertuka se pominje u ovom kontekstu zajedno sa Vukom Brankovićem, kao neko ko je izdao svoju stranu u borbi. Više o padu Carigrada Nebojša Malić: Pad Carigrada ili Tron nepravo uzeti.
Nazad na stih ꜛ

[15]: Muhamed, (arap. محمد, Meka, oko 570. — Medina, 8. jun 632.), arapski vjerski, društveni i politički vođa i osnivač islama. Prema islamskom učenju, bio je prorok, poslan da propovjeda i potvrđuje jednobožačka učenja Adama (Adem), Avrama (Ibrahim), Mojsija (Musa), Isusa (Isa) i drugih proroka. Muhamed je ujedinio Arabiju u jedinstvenu muslimansku državu, a Kuran, kao i njegova učenja i prakse, čine osnovu islamske vjere. Više o Muhamedu. Vidi i Muhamed i nastanak islama. 1400 godina hidžre.
Nazad na stih ꜛ

[16]: ptica ćuk, po narodnom verovanju, ćuk je car svih ptica kome svakog dana dođe po jedna ptica da je pojede. Ćuk je na lukav način postao ptičji car: kada je bila održana skupština ptica s namerom da izaberu cara, bilo je određeno da car postane ona ptica koja najviše poleti u visinu. Sve ptice uzleteše, a ćuk se neprimetno sakri na leđima orla krstaša. Orao uzleti najviše i kada posustade, ćuk se podiže sa njegovih krila i onako odmoran i čio, nadvisi umornog orla te postade car. Inače, ćuk je velika plašljivica, pa zato narod kaže: „plašljiv k’o ćuk“.
Ovde Njegoš koristi metaforu sa pticom ćukom da ukaže kako i Turci (vražje pleme iz Azije) osvajaju države i narode gotovo svakodnevno.
Nazad na stih ꜛ

[*]: leturđija tj. liturgija.
Nazad na stih ꜛ

[*]: samorana tj. samohrana.
Nazad na stih ꜛ

[*]: bula, tj. muslimanka, turska žena, obučena u dimije i feredžu.
Nazad na stih ꜛ

[*]: istraga, tj. istrebljenje.
Nazad na stih ꜛ

[*]: serdar, plemenski starešina u staroj Crnoj Gori, poglavica, glava plemena, nahijski poglavar; vrhovni vojni komandant, vojskovođa, vojvoda, zapovednik.
Nazad na stih ꜛ

[*]: džeferdar, bogato ukrašena duga puška kremenjača iz 18. i 19. stoleća (persijski dževherdar, ukrašen dijamantima). Cevi džeferdara su često ukrašene srebrom, a drveni kundak, savijen u obliku luka je ukrašen sedefom, dragim kamenjem ili srebrom.
Nazad na stih ꜛ

[*]: Arbanija tj. Albanija.
Nazad na stih ꜛ

[*]: fišek, naboj za pušku, vrsta municije koja se koristila od kraja 16. veka (kod arkebuza i musketa) do uvođenja modernog metka sa metalnom čaurom krajem 19. veka. Fišek se sastojao od okruglog zrna (kuršum) i barutnog punjenja obmotanih papirom čime se obezbeđivao naboj za jedan hitac.
Nazad na stih ꜛ

✤✤✤